Priča Rame Đulakovića: Nekadašnjim stazama smrti iz Srebrenice do Nezuka pa nazad u koloni Marša mira

Tamo gdje drugima završava, za Ramu na par dana prije, počinje "Marš mira stazama smrti"

Još sinoć je stigao u Nezuk gdje se danas odmara da bi se ujutro pridružio koloni učesnika Marša mira i  zajedno s njima ponovo pješačio prema Memorijalnom centru u Potočarima. Ovo je već četvrta godina kako on iz Potočara pješači stotinjak kilometara do Nezuka i isto toliko nazad. 

"Od početka idem na Marš mira svake godine izostao sam samo tri puta kada stvarno nisam mogao doći iz privatnih razloga. Prije četiri godine sam dogovarao sa još nekim drugovima da idemo kasnije je jedan umro a ovi odustali i ja sam sad krenuo sam i ići ću dok god me noge nose i dok mi dragi Allah daje snage za to", kaže Ramo.

Na pitanje šta ovo za njega znači on kaže:

"Znači mi mnogo. Da najprije na taj način odam poštu svima koji su nastradali na tom tragičnom putu, koji su ostali na tom putu i nisu ga prešli. To osjećam kao svoju dužnost  i mislim da treba odati počast svim ljudima koji su nevini stradali nebitno koje su vjere ili nacije bili, kaže ovaj čovjek u kojem, uprkos njegovom teškom životu i iskušenjima kroz koja je prošao, nema mržnje i šovinizma.

"Pred 11. juli već na neko vrijeme ja samo razmišljam o tome kako ću ići i proći. Kada bi mi neko ponudio ne znam šta da odustanem i ne idem. Ne znam to riječima objasniti to je nešto jače od mene što me vuče da idem", kaže Ramo koji ni u Srebrenici nema mnogo.

Dok brojne učesnike Marša mira iz Nezuka prema Srebrenici prati logistika u vidu   medicinske pomoći, šatora, osvježenja itd Ramu na putu iz Srebrenice ne prati niko.

"Što poneseš to ćeš pojesti i popiti, ako si ponio ćebe, pokriješ se gdje zanoćiš i to ti je sve", kaže i dodaje da se na putu susretne sa dosta toga. "Ima ljudi i dobrih i loših, uglavnom pitaju me ko sam odakle idem, mnogi ponude, hoćeš kafu, jesi li gladan da nešto pojedeš i tako."

Ramin hod po mukama od malih nogu

Ramo Đulaković je jedan od prvih povratnika u Srebrenicu gdje se vratio 2003. godine i neko vrijeme živio u jednoj garaži, jer svoje kuće nije imao. Njegova životna priča je tužna i teška. Još u djetinjstvu  je ostao siroče, nakon što mu je otac izvršio samoubojstvo, a majka napustila njegovu godinu dana stariju sestru i njega. Stara i bolesna nana Fatima ih nije mogla čuvati oboje pa se Ramo s' nepune tri godine našao u Domu za djecu bez roditelja u Kiseljaku kod Zvornika.

"Bio sam među najmlađima u Domu. Tu sam odrastao. A onda je došao rat. Tada su nas prebacili iz Doma u Kiseljaku u Banju Koviljaču u Srbiji. Tada sam ja imao 11 godina. Bio sam nestašan priznajem, ali bila je i jedna vaspitačica u Domu koja nas je svaki dan tukla, k'o volove u kupusu. Bježali smo u grad jer nas nisu puštali, ko pubertetlije da vidimo koju curicu", priča Ramo sa osmijehom.

Svakodnevne batine su dodijale Rami pa je sa dvojicom drugova koji su bili iz Sarajeva pobjegao iz Doma i bili su bukvalno na ulici.

"Krstarili smo Srbijom do kraja 1993. godine od Loznice, Šapca i Rume do Subotice pa nazad u Beograd. Najduže smo bili u Šapcu. Spavali smo u jednom napuštenom autu blizu nekog hotela gdje nas je uhvatila policija i predala lozničkim kolegama. Bili smo u ćeliji do kasno kad je po nas došao kombi navodno da nas voze u Dom u Koviljači. Slagali su nas i odvezli u Zvornik u neku zgradu do kasarne u Krakaju  i tu smo ostali pet i po mjeseci", sjeća se Đulaković.

Njih  trojica dječaka i 25 odraslih  ljudi su bili strpani u jednu sobu sa jednim nužnikom. Prva dva dana smo bili u prizemlju pa su ih premjestili na sprat te zgrade. Ispod su bili muž i žena sa malom bebom i njih je obilazio Crveni krst, a njih su tada sklanjali u kasarnu. Iz tog vremena Ramo kaže da i danas nosi traume jer su ih bez povoda svakodnevno prebijali pijani čuvari, Najgori je bio neki Dule koji nije imao jednu nogu.

"I sad ponekad u snu čujem njegovu drvenu protezu kako lupka hodnikom i kako on dolazi da nas tuče. Bio sam i na klinici za psihijatriju zbog tih trauma i sad pijem neke tablete za to", kaže Ramo.

Kada ih je registrirao Crveni krst postalo je malo podnošljivije i ubrzo su njih trojica maloljetnika razmijenjeni za tijelo nekog Srbina. Po dolasku u Tuzlu smješteni su u Dom za nezbrinutu djecu. Ramu su kasnije zbog prenatrpanosti premjestili u kolektivni centar gdje je ostao do kraja rata. Kasnije je prešao u Sarajevo u Zavod za odgoj muške djece i omladine Hum, gdje je završio školu, kratko se potucao po Sarajevu i odlučio vratiti u Srebrenicu gdje je tek bio krenuo povratak Bošnjaka.

"Spavao sam po garažama i šupama dok mi nešto kućice u kojoj i danas živim nije napravila jedna humanitarna organizacija. Znam ja sam sebi sad napraviti pitu i ispeći hurmašice", kaže Ramo u šali.

Na moje pitanje od čega živi  Ramo pokazuje žuljevite dlanove.

"Radim za nadnicu ako me neko pozove da nešto pokosim, složim drva i slično. Ja se posla ne bojim, pošteno radim, od svojih ruku živim i ne stidim se žuljava koje svaki dan gulim" kaže i ističe da svoju Srebrenicu voli najviše na svijetu, ali teško mu je da gleda šta i kako se tu radi svakodnevno.

"Neki ljudi koji  godinama, što javno što iz sjene vladaju, dijele kolač mogu sve. Tu su udruženi i Srbi i Bošnjaci. Njihovi poslušnici, dobro žive i dobijaju sve donacije. Ali ako se ovom krugu zamjeriš i protiv nekoga od njih progovoriš, "na crnoj si listi i samo gledaju da te unište. Ja ne mogu dobiti ni frezu a nekima i kuće nadograđuju i renoviraju, kaže Ramo Đulaković razočarano.

┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad